Sporazum o klimi: u susret svijetu s niskom razinom emisije ugljika i otpornom na klimatske promjene

U proteklim je desetljećima na osnovu rastućeg broja znanstvenih dokaza potvrđeno da antropogene emisije stakleničkih plinova uzrokuju rast prosječnih globalnih temperatura. Globalno je zagrijavanje pak uzrokovalo pojavu sve ozbiljnijih i češćih slučajeva ekstremnih vremenskih nepogoda i povećanje razine mora te je vršilo dosad neviđene pritiske na prirodni okoliš, društvo i zdravlje ljudi. Nastao na osnovi rastuće osviještenosti i mobilizacije javnosti, sporazum iz Pariza sadrži globalni plan djelovanja kako bi se svijet usmjerilo na izbjegavanje opasnih klimatskih promjena ograničavanjem razine globalnog zagrijavanja na vrijednost manju od 2°C i ulaganje napora u dodatno ograničavanje povećanja temperature za 1,5 °C u odnosu na predindustrijske razine.

Transparentnost i odgovornost

Prije konferencije u Parizu zemlje su podnijele svoje „predviđene i na nacionalnoj razini određene doprinose" (INDC-ove) u kojima se navode njihove obveze u rješavanju problema klimatskih promjena. No INDC-ovi koje je podnijelo 186 zemalja potpisnica nisu dovoljni kako bi se povećanje prosječne globalne temperature održalo na razini ispod 2°C do kraja stoljeća. Jasno je kako je potrebno učiniti mnogo više kako bi se ostvario dugoročan cilj, kako na svjetskoj, tako i na europskoj razini. U sporazumu iz Pariza prepoznata je potreba za dodatnim naporima. U tu svrhu vlade će se sastajati svakih pet godina radi utvrđivanja ambicioznijih ciljeva koje zahtijeva znanost.

Zemlje su se također dogovorile da će izvješćivati o napretku u provedbi svojih ciljeva te osigurati transparentnost i nadzor. Uz pomoć snažnog sustava transparentnosti i odgovornosti pratit će se napredak prema dugoročnom cilju. Sporazum iz Pariza također je usredotočen na solidarnost u borbi protiv klimatskih promjena. Europska unija i druge razvijene zemlje nastavit će podupirati klimatske mjere čiji je cilj smanjenje emisija i jačanje otpornosti na učinke klimatskih promjena, naročito kada su u pitanju osjetljive zemlje u razvoju.

Najnovije projekcije država članica EU-a, uključene u naše izvješće „Trendovi i projekcije u Europi 2015." pokazuju da Europska unija s pomoću trenutačnih mjera napreduje prema smanjenju emisija stakleničkih plinova od 24% do 2020. te smanjenju od 25% s pomoću dodatnih mjera koje su već u planu u državama članicama. Međutim, naša analiza također pokazuje da je potrebno uspostaviti novu politiku kako bi se do 2030. ostvarilo ciljano smanjenje od 40%.

Europa također mora pojačati svoje napore u pogledu prilagodbe klimatskim promjenama. Već je uspostavljena strategija za prilagodbu na razini Europske unije kako bi se zemljama pomoglo u planiranju njihovih aktivnosti, a više od 20 europskih zemalja usvojilo je nacionalne strategije prilagodbe. Prema nedavno objavljenom EEA-inu izvješću, većina je zemalja navela da su ekstremni vremenski uvjeti potaknuli potrebu za provođenjem mjera prilagodbe. Drugi najčešći razlog za razvoj nacionalnih politika prilagodbe bilo je uvođenje problematike prilagodbe klimatskim promjenama u politiku Europske unije, zatim troškovi štete i znanstvena istraživanja. Jedno EEA-ino izvješće objavljeno ove godine pokazuje da otprilike 14 zemalja ima već uspostavljene sustave praćenja i procjene nacionalnih politika prilagodbe ili izvješćivanja o njima, ili ih trenutačno razvijaju.

Ulaganje u zelena rješenja

Ključna sastavnica sporazuma iz Pariza jest prelazak na čistu energiju preusmjeravanjem ulaganja na način da se fosilna goriva koja značajno doprinose onečišćenju zamijene za izvore čiste energije, kako na svjetskoj tako i na europskoj razini. To pak zahtijeva snažnu uključenost ne samo zemalja nego i gradova, poduzeća i civilnoga društva.

Energetski sustav bez ugljika zasigurno bi bio kamen temeljac u globalnim naporima ograničenja i smanjenja emisija stakleničkih plinova. No ti se napori trebaju sagledavati u kontekstu sposobnosti društva da živi u skladu s činjenicom da su resursi našeg planeta ograničeni. Europska je unija definirala dugoročan cilj u svom Sedmom programu djelovanja na okoliš: „Godine 2050. živimo dobro i u skladu s ekološkim ograničenjima planeta. Naše blagostanje i zdrav okoliš rezultat su inovativne kružne ekonomije u kojoj nema otpada i u kojoj se prirodnim resursima upravlja na održiv način te štiti, vrednuje i vraća bioraznolikost na način koji povećava otpornost našeg društva.

Naš rast koji se temelji na niskoj razini emisije ugljika već odavno nije povezan s rastućom uporabom resursa te tako stvaramo okruženje za sigurno i održivo globalno društvo." Rješavanje pitanja održivosti zahtijeva sustavan pristup u kojemu se ključni sustavi, kao što su prehrambeni, energetski, stambeni, ili mobilnost promatraju kao međusobno povezani dijelovi jedne cjeline. Izvjesno je da zelena, kružna ekonomija predstavlja najbolji način da se to postigne.

Hans Bruyninckx
Izvršni direktor EEA-e

Uvodni članak objavljen u izdanju br. 2015/4 EEA-ina biltena, prosinac 2015.