Podvodni svijet suočava se s ozbiljnim prijetnjama

U vodi, koja obuhvaća sve od rijeka i jezera do močvara i mora, žive mnoge životinje i biljke, a uz njih i ostale biljke i životinje o njoj ovise. Ljudima su vodena tijela izvor zdravlja, hrane, prihoda i energije te glavni prometni putovi i mjesta za odmor.

Ljudi su stoljećima mijenjali europska vodna tijela radi uzgoja hrane, proizvodnje energije i zaštite od poplava. Te aktivnosti bile su od ključne važnosti i za europski gospodarski i društveni razvoj, ali su i naštetile kvaliteti vode i prirodnim staništima riba i drugih vodenih životinja i biljaka, posebno u rijekama. Voda u mnogim slučajevima ima i nezahvalnu zadaću prenošenja onečišćujućih tvari koje smo ispustili u zrak, na kopno i  u vode, a u nekim je slučajevima krajnje odredište našeg otpada i kemikalija.

Ukratko, učinkovito smo iskorištavali sve prednosti vode, ali na štetu prirodnog okoliša i gospodarstva. Mnogi su vodeni ekosustavi i vrste ugroženi: smanjuje se broj mnogih populacija riba; do mora dolazi previše ili premalo taloga, u porastu je erozija obale i slično. Svi ti problemi u konačnici će utjecati i na naoko besplatne usluge koje vodna tijela trenutačno pružaju ljudima.

Europska jezera, rijeke i obalne vode i dalje su pod pritiskom

Onečišćenje, prekomjerno zahvaćanje i fizičke promjene, kao što su brane i druge intervencije u prostoru, i dalje štete slatkovodnim tijelima diljem Europe. Ti pritisci često zajedno utječu na vodne ekosustave, pridonose gubitku bioraznolikosti i ugrožavaju prednosti koje ljudi imaju od vode.

Prema nedavnom izvješću Europske agencije za okoliš, Europske vode — procjena stanja i pritisaka 2018., samo 39 % površinskih voda ispunjava uvjete za dobro ili vrlo dobro ekološko stanje. Rijeke i prijelazne vode koje vode do morskog okoliša (npr. područja delta) u načelu su u lošijem stanju od jezera i obalnih voda. Ekološko stanje prirodnih vodnih tijela u načelu je bolje od stanja znatno izmijenjenih ili umjetnih vodnih tijela, kao što su akumulacijska jezera, kanali i luke.

Pozitivno je to što su europske podzemne vode, koje u mnogim državama osiguravaju 80 – 100 % vode za piće, u načelu čiste, a 74 % područja podzemnih voda zadovoljavajućeg je kemijskog statusa.

Glavni problemi kopnenih voda uključuju prekomjerno onečišćenje nutrijentima iz poljoprivrede, kemijsko onečišćenje iz zraka i izgrađene izmjene koje narušavaju ili uništavaju staništa, posebno riba.

Intenzivna poljoprivreda oslanja se na umjetna gnojiva radi povećanja prinosa. Ta umjetna gnojiva često unose dušik i druge kemijske spojeve u tlo. Dušik je kemijski element kojeg u prirodi ima u velikim količinama te je od ključne važnosti za rast biljaka. Međutim, biljke ne uzimaju sav dušik koji je namijenjen za usjeve. To se događa iz različitih razloga, na primjer zato što se upotrebljava više umjetnih gnojiva nego što biljka može upiti ili se umjetno gnojivo ne primjenjuje tijekom razdoblja rasta biljke. Taj višak dušika završava u vodnim tijelima.

Višak dušika u vodi ima sličan utjecaj kao i na kopnene biljke, odnosno potiče rast određenih vodenih biljaka i alga u postupku koji se naziva eutrofikacija. Zbog tog viška biljaka smanjuje se količina kisika u vodi na štetu drugih vrsta koje žive u tom vodnom tijelu. Međutim, poljoprivreda nije jedini izvor dušika koji završava u vodi. Industrijska postrojenja ili dizelska vozila također mogu ispuštati znatne količine dušika u atmosferu i taj se dušik kasnije taloži u kopnenim ili vodnim površinama.

Emisije teških metala iz industrije u vodu smanjuju se velikom brzinom prema posljednjoj analizi podataka iz Europskog registra ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (E-PRTR) koju je provela Europska agencija za okoliš. Analizom je utvrđeno da se pritisak na okoliš uzrokovan ispuštanjem iz industrije osam ključnih teških metala u vodu ([1]) smanjio za 34 % od 2010. do 2016. Rudarske aktivnosti činile su 19 % tog pritiska, a intenzivna akvakultura 14 %. U slučaju intenzivne akvakulture, u more se iz kaveza za ribe ispuštaju bakar i cink koji se upotrebljavaju za zaštitu tih kaveza od korozije i rasta morskih organizama. Štetni učinci teških metala mogu uključivati, primjerice, probleme u učenju, ponašanju i plodnosti kod životinja i ljudi.

Javljaju se i drugi izvori onečišćenja. Na primjer, posljednjih godina sve se više uočava onečišćenje vode uzrokovano farmaceutskim proizvodima kao što su antibiotici i antidepresivi, koje utječe na hormone i ponašanje vodnih vrsta.

Mjere su poduzete, no   dali je prekasno?

Loše stanje vodnih tijela nije se poboljšalo tijekom posljednjeg desetljeća unatoč naporima država članica EU-a, koji su uključivali, među ostalim, uklanjanje uzroka onečišćenja, obnovu prirodnih staništa i postavljanje prolaza za ribe oko brana. Budući da se na europskim rijekama gradi veliki broj brana i akumulacijskih jezera, opseg poduzetih mjera možda je premali da bi se mogao ostvariti znatan napredak. Moguće je, također, i da treba proći određeno vrijeme te da će se nekima od tih mjera dugoročno ostvariti konkretna poboljšanja.

Jedan pozitivni pokazatelj kojeg već možemo uočiti jest da je ostvaren očit napredak u pogledu pročišćavanja komunalnih otpadnih voda i smanjenja ispuštanja otpadnih voda u okoliš.Koncentracije onečišćujućih tvari povezanih s ispuštanjem otpadnih voda, kao što su amonijak i fosfat, posljednjih su se 25 godina znatno smanjile u europskim rijekama i jezerima. Pokazatelj EEA-a o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda također pokazuje trajno poboljšanje u pogledu rasprostranjenosti i  kvalitete pročišćavanja u svim dijelovima Europe.

Močvare pod pritiskom

Uz dine i pašnjake, močvare se nalaze među najugroženijim ekosustavima u Europi. Močvare, uključujući kaljuže, tresetišta i bare, imaju ključnu ulogu jer se na njima spajaju vodna i kopnena staništa. U močvarama žive i o njima ovise brojne vrste. One, također pročišćavaju vodu, osiguravaju zaštitu od poplava i suša, pružaju ključnu osnovnu hranu kao što je riža i štite obalne zone od erozije.

Europa je od 1900. do sredine 1980.-ih izgubila dvije trećine svojih močvara, većinom zbog isušivanja zemljišta. Danas močvare čine samo otprilike 2 % područja EU-a i približno 5 % ukupnih područja mreže Natura 2000. Iako je većina močvarnih staništa u EU zaštićena u , procjene stanja očuvanosti pokazuju da se 85 % nalazi u nepovoljnom stanju, 34 % u lošem i 51 % u jako lošem stanju očuvanosti.

Europska mora su produktivna, ali nisu baš zdrava ni čista

U europskim morima žive različiti morski organizmi i u njima postoje različiti ekosustavi. Ona su i važan izvor hrane, sirovina i energije.

U izvješću Europske agencije za okoliš Stanje europskih mora utvrđeno je da se bioraznolikost europskih mora pogoršava. Od morskih vrsta i staništa koja su ocijenjena od 2007. do 2012. samo 9 % staništa i 7 % vrsta pokazalo je „povoljno stanje očuvanosti”. Nadalje, morska bioraznolikost nedostatno se ocjenjuje jer se svaka četvrta od pet vrsta kao i procjena staništa u skladu s Okvirnom direktivom o pomorskoj strategiji kategorizira „nepoznatom”.

Prekomjerni izlov, kemijsko onečišćenje i klimatske promjene neki su od glavnih uzroka lošeg stanja ekosustava u europskim morima. Kombinacija tih triju pritisaka dovela je do velikih promjena u sva četiri europska regionalna mora: Baltičkom moru, sjeveroistočnom Atlantskom oceanu, Sredozemnom moru i Crnom moru. Čistu vodu s bogatstvom riba i faune često su zamijenile alge i fitoplanktoni te male ribe koje jedu plankton. Taj gubitak bioraznolikosti utječe na čitav morski ekosustav i njegove prednosti.

Invazivne strane vrste, koje dolaze u europska mora zbog klimatskih promjena i proširenja  pomorskih putova, još jedna su velika prijetnja morskoj bioraznolikosti. Bez njihovih prirodnih grabežljivaca, populacije stranih vrsta mogu se brzo raširiti na štetu lokalnih vrsta i uzrokovati nepopravljivu štetu. Kao u slučaju češljaste meduze, koja je ušla u Crno more kroz balastne vode brodova, invazivne strane vrste mogu čak uzrokovati propast određenih populacija riba i gospodarskih djelatnosti ovisnih o tim stokovima.

Međutim, unatoč tim velikim izazovima morski ekosustavi pokazali su se vrlo otpornima. Poznato je da je izumrlo samo nekoliko europskih morskih vrsta, dok se primjerice prekomjerni izlov procijenjenih stokova u sjeveroistočnom Atlantskom oceanu znatno smanjio od 2007. do 2014., s 94 % na 41 %. U nekim područjima pojedine vrste, kao što su plavoperajna tuna, pokazuju znakove oporavka, i neki se ekosustavi počinju oporavljati od učinaka eutrofikacije.

Slično tomu, posljednjih godina velik je udio europskih mora označen kao zaštićeno morsko područje. Do kraja 2016. države članice EU-a označile su 10,8 % svojih morskih područja kao dio mreže zaštićenih morskih područja i time potvrdile da je EU već ostvario cilj od 10 % do 2020. (11. cilj iz Adicija) dogovoren u okviru Konvencije o biološkoj raznolikosti iz 2010.

Unatoč tim poboljšanjima, u izvješću EEA-a o stanju europskih mora zaključeno je da europski morski ekosustavi još uvijek održavaju određenu otpornost i da je uz odgovarajuće intervencije još uvijek moguće vratiti zdrave morske organizme. To će, međutim, trajati desetljećima i može se dogoditi samo uz znatno smanjenje pritisaka koji trenutačno ugrožavaju morske životinje i biljke.

EU ima snažnu politiku, ali je njena provedba nezadovoljavajuća

Glavni cilj vodne politike Europske unije (EU) bio je osigurati dostatnu količinu dostupne kvalitetne vode za zadovoljavanje potreba ljudi i okoliša. U tom kontekstu, ključnim propisom EU-a, Okvirnom direktivom o vodi, tražilo se od svih država članica EU-a da ostvare dobro stanje svih površinskih i podzemnih voda do 2015., osim ako postoji osnova za izuzeće kao što su prirodni uvjeti i nerazmjerni troškovi. Ovisno o razlogu, rokovi su se mogli produljiti ili se državama članicama može dopustiti da ostvare manje stroge ciljeve.

Za postizanje „dobrog stanja” moraju se ispuniti tri norme za okoliš, kemijski sastav i količinu voda. To u načelu znači da voda pokazuje samo male promjene u odnosu na očekivano stanje u neporemećenim uvjetima. Države članice do sada nisu ostvarile taj cilj u većini svojih površinskih i podzemnih voda.

EU svojim direktivama o pticama i staništima (koje se često nazivaju direktivama o prirodi) štiti svoje najugroženije vrste i staništa te sve divlje ptice. U tom kontekstu uspostavljen je niz mjera, uključujući mrežu zaštićenih područja Natura 2000, s ciljem sprječavanja ili umanjivanja učinaka na vrste i staništa obuhvaćene tim direktivama EU-a. Iako obuhvaća znatan udio europskih mora, mreža Natura 2000 još uvijek nije potpuna i na mnogim mjestima nedostaju odgovarajuće mjere očuvanja.

Kako bi se postigla veća dosljednost među pomorskim politikama i djelotvornije zaštitio morski okoliš, države članice EU-a suglasile su se 2008. o Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji EU-a. Direktiva ima tri glavna cilja: Europska mora trebala bi biti (1) zdrava, (2) čista i (3) produktivna. Prema procjeni Europske agencije za okoliš, europska mora nisu ni zdrava ni čista i ne zna se koliko još dugo mogu biti produktivna.

Svjesna tog stanja, Europska komisija je u travnju 2017. objavila jeAkcijski plan za prirodu, ljude i gospodarstvo, kojim se nastoji znatno poboljšati provedba direktiva o prirodi te se očekuje da će se mjerama iz plana izravno pridonijeti inicijativama za očuvanje mora.