Intervju – Ulaganje u sigurnije kemikalije

Što su opasne kemikalije?

Opasne kemikalije tvari su koje štete okolišu i/ili ljudskom zdravlju, a ima ih raznih: od blago toksičnih do posebno zabrinjavajućih tvari koje su iznimno toksične i vrlo postojane. Ako je materijal sintetički, ne znači uvijek da je i štetan, a ako je prirodan, ne znači uvijek da je bezopasan.

Iako nije uvijek lako povezati pojedinu kemikaliju s određenom bolešću, znamo da izloženost opasnim kemikalijama može imati posljedice za zdravlje, od utjecaja na reproduktivni sustav do konkretnih bolesti kao što je dijabetes. Učinci na prirodu jednako su zabrinjavajući i mogu se povezati s gubitkom biološke raznolikosti.

U propisima se često traže izravne poveznice i naše se razumijevanje tih poveznica znatno poboljšalo. Zahvaljujući znanosti, granične vrijednosti izloženosti koje su se donedavno smatrale sigurnima, na primjer za endokrine disruptore kao što je bisfenol A i postojane kemikalije kao što su PFAS-ovi (perfluoralkilne i polifluoralkilne tvari), danas se više ne smatraju sigurnima.

Je li moguće očistiti prirodu od tih kemikalija?

To ovisi o tome na što mislite kad kažete čišćenje. U nekim je slučajevima čišćenje tehnički moguće u određenoj mjeri (primjerice uklanjanjem plastike iz oceana), ali to bi bilo vrlo skupo. U drugim slučajevima čišćenje nije moguće. PFAS-ovi se nalaze u podzemnim vodama, a ne možemo sanirati i obnoviti sve podzemne vode. 

Poliklorirani bifenili (PCB-ovi) nakupili su se u sedimentu. Njihovo uklanjanje iz sedimenta jednako je teško i može uzrokovati veću štetu.

Upotrebom recikliranih opasnih kemikalija u novim proizvodima šteta se nanovo nanosi, pa se stoga te tvari moraju ukloniti iz opticaja kako više ne bi predstavljale rizik.

Zašto je toliko opasnih kemikalija oko nas?

Izgradili smo sustav proizvodnje u kojem se ne radi razlika između otrovnih i bezopasnih kemikalija. Kad smo počeli proizvoditi sintetičke kemikalije u velikim količinama, nisu postojali propisi o tome što se smije, a što ne smije činiti. Zbog toga su se proizvodile najjednostavnije i najjeftinije kemikalije, a opasnosti i rizici nisu se uzimali u obzir.

Danas je sustav uspostavljen tako da ovisimo o tim opasnim kemikalijama. Upravo zato moramo promijeniti sustav tako da više ne trebamo te kemikalije niti da o njima ovisimo. Potrebno je uvesti poticaje za odvraćanje od proizvodnje opasnih tvari kako bi se umjesto toga proizvodile sigurnije alternative.

Postoje li sigurne alternative za sve opasne kemikalije?

Želimo da kemikalije budu što bezopasnije, ali one možda neće moći u svim slučajevima biti potpuno bez opasnosti. Alternative mogu biti sigurne ili sigurnije. Na primjer, u gumenom potplatu sportske obuće upotrebljava se sredstvo za pjenjenje koje je vrlo toksično. Natrijev bikarbonat, odnosno soda bikarbona, sigurna je alternativa.

Sigurnije alternative postoje za brojne kemikalije koje danas upotrebljavamo, ali ne za sve. Takva sigurnija alternativna rješenja nisu uvijek najpoželjnija opcija iako bi trebala biti. Zamislite proizvođača koji je desetljećima usavršavao proizvodnu liniju za neku opasnu kemikaliju. Uvođenje sigurnije alternative isprva je skupo i zahtijeva novo znanje i iskustvo. Zbog toga je prelazak za njih teži. A radi se i o razmjeru. Proizvodnja velikih razmjera često podrazumijeva niže troškove po jedinici. Suprotno tome, potrebno je neko vrijeme da se od alternative dobije velika korist.

U tijeku su brojna istraživanja u javnom i privatnom sektoru. Primjenom inovativnih tehnologija mogu se uvesti nove metode proizvodnje i novi proizvodi koji mogu u potpunosti promijeniti tržište.

Mogu li se kemikalije reciklirati u kružnom gospodarstvu?

Čisti tokovi mogu se reciklirati. No kada pomiješate nekompatibilne materijale, kao što su plastika A i plastika B, oni se ne mogu reciklirati. Brojni predmeti sadržavaju različite materijale odabrane zbog njihovih različitih značajki, kao što su tvrdoća ili otpornost na toplinu. Na primjer, tepisi mogu sadržavati različite vrste plastike u gornjem sloju, donjem sloju i ljepilu.

Kako bi dizajn bio održiv, materijali u tepihu možda će morati biti kompatibilni, a pri postavljanju morat će se upotrebljavati posebno ljepilo. U većini se slučajeva odlučujućim čimbenikom smatra cijena, a ne mogućnost recikliranja ili odvajanja različitih materijala.

Kako možemo izgraditi sigurniji sustav kemikalija?

Nužna je transparentnost u cijelom lancu opskrbe. Proizvođač proizvodi tvar, koja se zatim šalje oblikovatelju, a nakon toga i nizu drugih subjekata. Konačni proizvod, u kojem se nalazi kombinacija brojnih kemikalija, može biti računalo, kauč ili zimska jakna.

Neke bi informacije, koje su trenutačno vrlo skromne, trebale biti dostupne potrošačima kako bi im se pružila mogućnost donošenja informiranih odluka. Ljudi bi trebali znati sadrži li jakna PFAS-ove jer oni ostaju u okolišu zauvijek i uzrokuju zdravstvene probleme. Možda imaju pristup netoksičnoj alternativi, čak i ako je malo manje otporna na vodu i cijena joj je viša. Ponekad možda znamo što se ne nalazi u proizvodu kao što je tava bez PFAS-ova, ali ne znamo što se u njoj zapravo nalazi.

Isto tako, regulatorna se tijela ne bi trebala bojati poduzeti odlučne i brze mjere. Pri donošenju propisa i odluka o ulaganjima moraju se uzeti u obzir širi učinci na društvo i okoliš. Stvarni troškovi proizvodnje PFAS-ova i onečišćenja tim kemikalijama znatno su veći za društvo od cijena po kojima se prodaju proizvodi koji ih sadržavaju. S obzirom na njihove učinke, trebali bismo prestati proizvoditi one najštetnije. Regulatorni okvir također mora biti pametno uspostavljen. Na primjer, neke vrlo otrovne kemikalije ne mogu se proizvoditi u Europi, ali se mogu legalno uvesti.

Proizvodnjom sigurnijih alternativnih rješenja europska industrija može otvoriti nova radna mjesta i napredovati, a istovremeno rješavati probleme u pogledu sigurnosti opskrbe.

Mogu li se ulaganjima poduprijeti sigurnije kemikalije?

Ulaganja svakako imaju svoju ulogu. Posljednjih nekoliko godina ChemSec razvija alate koji će ulagačima pomoći da pronađu sigurnije i održive alternative. Ne sagledavamo uobičajene okolišne, socijalne i upravljačke čimbenike u poduzećima, nego kemikalije koje su zaista proizvedene. Brojna poduzeća s visokim ekološkim, socijalnim i upravljačkim standardima i dalje mogu proizvoditi vrlo opasne i postojane kemikalije.

Uzimamo u obzir cijeli portfelj proizvoda poduzeća, a  posebno zabrinjavajuće tvari. Ulaganje u takva poduzeća moglo bi se smatrati rizičnim zbog kemikalija koje proizvode jer bi mogla podlijegati dodatnim propisima, pritisku potrošača ili čak sudskim sporovima zbog, primjerice, toksičnih ispusta.

Stoga je pitanje bi li ulagači ulagali u kemikalije kao što su PFAS-ovi ako bi uzeli u obzir njihov ukupan utjecaj na ljudsko zdravlje i okoliš.